Moja kolumna u Lokalnim novinama Lipika i Pakraca: TAKOdobar list - lipanj 2007

Odlazak mladih iz kraja

U posljednje vrijeme je veoma aktualizirano pitanje odlaska mladih iz našeg kraja. Odlazak je uzeo maha, a postavlja se pitanje zašto odlaze?

Nema smisla pitati političare jer njihove odgovore možemo odmah skicirati. Politika je i tako mašinerija u kojoj se govori samo ono što je „propisano“.  Ima li smisla pitati mlade koji odlaze? Njima je sve krivo za odlazak, krivi su političari, kriva je sredina, roditelji …da ne nabrajam dalje. Ogorčenost prelazi svaku realnu sliku situacije u kojoj se nalazimo.

Tužan je život ljudi koji ne vide mogućnosti i prigode u svojoj neposrednoj okolini, već misle da će postići nešto bolje odu li negdje drugdje.

Mladi odlaze i tu nema ništa čudno. S tim problemom se bori država, puno veći gradovi, pa ni Lipik i Pakrac nisu izuzeci. Gradske vlasti mogu na to utjecati, ali njihova uloga nije presudna. U svakom slučaju se od njih očekuje puno više. Još moraju puno raditi i usavršavati se da bi pružili ono što se od njih očekuje.

Krije li se možda problem u mladima? Lako moguće. Podržavam odlazak onih čije su ambicije takve da im ova sredina ne može pružiti uvjete da ostvare svoje ciljeve. Nažalost, mnoge ne podržavam jer sam svjestan razloga njihovog odlaska: nemaju jasne ciljeve u životu, zadubili su u prosječnost i neznanje, a hvata ih pomanjkanje želje i volje za učenjem tehnika s kojima čovjek danas može uspjeti. Nemaju snage suočiti se svojim životom, misle da će rješenje svega biti ako negdje pobjegnu. Nažalost, većina odlazaka je zapravo bježanje iz ovog kraja za koji se misli da je osuđen na propast. Ali tako se samo misli. Situacija u našoj sredini nije sjajna, ali nije ni toliko loša. Lošom je čine pretežito negativizam i negativno razmišljanje; bolest koja se sve više razvija na našim prostorima i koja polako zahvaća sve više ljudi.

Tržište, kao i Bog, pomaže onima koji pomognu sami sebi

Danas da bi čovjek uspio mora imati puno više od završene škole, u današnje vrijeme opstaju sposobni ljudi, ljudi koji shvaćaju da je informatičko doba nešto novo. Od čovjeka se traži kontinuirani angažman, prihvaćanje novih stvari, mijenjanje mišljenja i navika te cijelo životno učenje. Ljudima treba probuditi svijest da svoj život drže u vlastitim rukama, a ne da ovise o onima koje su zaokružili na izborima. Problem zašto ljudi ne postanu moderni i uspješni pronalazim u onome:“ Većini ljudi je potrebna tona edukacije da bi promijenili samo gram percepcije.“ Mnogi misle da su najpametniji na svijetu, a zapravo ne znaju ni sami sebi pomoći. 

Oni koji su slabi bježe i čekaju na povoljne prigode, oni snažni ih stvaraju

Za mladu osobu koja nema posao, postoji mnogo drugih rješenja. Jedan od takvih je privatno poduzetništvo. Naša sredina nudi mnoge mogućnosti, dokaz tome su brojni mladi poduzetnici koji uspijevaju na našim prostorima, i još k tome zapošljavaju nemali broj ljudi. 

Da bi dijete naučilo hodati mora prvo nebrojeno puta pasti. Tako vam je  u životu, poslu i poduzetništvu. Samo treba imati jasan cilj i uporno raditi na njemu. Nije strašno nekoliko puta pasti da bi jednog dana uspio. 

Rješenje za mlade u našem kraju postoji, samo je pitanje da li su ga spremni potražiti. Većina će i dalje bježati zbog vlastite nesređenosti, neki će opravdano otići, a najveću pobjedu će ostvariti oni koji ostanu ovdje i uspiju.

Moja kolumna u Lokalnim novinama Lipika i Pakraca: TAKOdobar list - svibanj 2007

„Živili tako skromno al' ponosno,
u selu malom pitomom slavonskom,
seoske babe nisu ga volile...
...selo priča, Matu ne briga,
samo konje brže potjera.“

Gornji stihovi iz meni najljepše slavonske pjesme odlično interpretiraju ono čemu želim posvetiti svoju prvu kolumnu u TAKOdobrom listu

Jednostavno sam fasciniran okolinom u kojoj živimo, ovdje posebno aludiram na Lipik i Pakrac. „Seoske babe“ na svakom uglu čekaju novu žrtvu kako bi joj spriječili daljnji napredak i obezvrijedili sve dosad napravljeno. Već godinama sam svjedok užasnih stvari koje se događaju ljudima (poduzetnim pojedincima, ambicioznim mladim osobama, političarima) koji žele nešto učiniti za sebe i svoju zajednicu, koji su spremni uložiti natprosječni trud kako bi provodili projekte na radost svih građana. Nažalost, svi oni postaju žrtve naših „Seoskih baba“, boraca za uništenje svega što se događa. Metode su im razne, od pljuvanja i laži do prijetnji i ucjena. Teško je gledati kako netko uspijeva, zavist je veća od razuma.

Moram vam prenijeti rečenicu koju sam slušao svih ovih godina i koja je prethodila gašenju velikih ideja i uništenju izvrsnih projekata, a glasi: „Ne mogu više, toliko se trudim nešto napraviti za ovo mjesto, dajem cijelog sebe, svoju ljubav, vrijeme i novac, zapostavljam privatni život, a svi me samo pljuju, ogovaraju i pokušavaju uništiti“. Tako su se mnogi povlačili sa scene, a među njima sam u jednom trenutku bio i ja osobno.

Posljednjih godina „Seoske babe“ odvratile su niz kvalitetnih ljudi sa obećavajućeg puta, uništile gotovo sve što se događalo. Ali čini mi se da su sada naletjele na neku novu generaciju koju je teško izbaciti iz takta unatoč što ih ove proglašavaju kradljivcima i pljačkašima, šire priče kako iskorištavaju ljude, nazivaju ih modernim komunistima i egoistima te dolaze do tog stupnja da ih pokušavaju izravno uništiti prijetnjama, lažnim e-mailovima i fizičkim obračunima.

Stvarno sam ponosan na sve mlade ljude koji rade na ovoj stranici, to što smo angažirali većinu „baba“ i omogućili malo mira ostalim značajnim ljudima u Lipiku i Pakracu ispunjava me velikom dozom radosti. To je dokaz da su ovi projekti u koje smo uključeni, a koje predvodi magazin www.TAKOdobra.com, počinju ozbiljno drmati temelje ovog „babskog društva“ te dobivaju značajnu pažnju zajednice.

Danas vjerojatno nitko u Lipiku i Pakracu nije sretniji od mene. Ovi napadi su jedno veliko priznanje da radimo pravu stvar. Zato javno pozivam sve babe koje su dosad šutjele da se pridruže svojim prijateljicama po lokalnim PODRUMSKIM birtijama, da svojim pričama zabave ovu novu generaciju radnika za zajednicu, te im tako odaju priznanje za njihov rad.

Dosad ste uspjele uništiti toliko toga, a mi vam sad pružamo još nekoliko velikih prilika. Ovu godinu ćete zauvijek pamtiti jer vam mladi pripremaju dosad neviđenu količinu materijala za vaš svakodnevni šankovski posao.

I hvala vam za sve, vi ste naša snaga, naš motiv i naši dodatni usmjerivači prema uspjehu. Bez vas ne bi bilo tako zanimljivo.

- OPREZ: Ovo je moja prva pjesma. Nju znaju svi pa i oni. Napisana davne 1999. godine...talent se već tada nadziro :-) Posvećena je mojim srednjoškolskim prijateljima Andrini i Tomislavu. Došli smo u srednju školu, vidio ja da ima kemije među njima...i tako nastade moja najpoznatija pjesma

Rajčević i Andrina
ljubav kao violina

Rajčević svira violinu
pa svaku večer može ljubit Andrinu

Ali uspaljena Andrina samo skače
pa Rajčeviću padaju gaće

Zato ne može ljubit Andrinu
pa se tješi svirajući violinu


 

 

- ova pjesma je posvećena mojim skoro pa kumovima...spletom okolnosti to se nije dogodilo...ovo je pjesma o tome kako su se oni upoznali...moja druga pjesma u karijeri, nastala 2003. godine

Bio jednom jedan Kizo
šefu štale Biku se ulizo

Radio je u štali
i to mu je bio posao pravi

Zvali su ga Miro
životinjama je bio poznat kao nama Blažević Čiro

Želio je oženit jednu kravu
pa je napravio stvar pravu

Od bika je dobio trećinu štale
tamo je želio živjeti sa Šarenkom koja bi mu rodila male

Da, Šarenka se zvala
i kako se kaže bila je koka prava

Ali jednog ljetnog dana
došlo je u Zagrebu do pobune partizana

Miro je krenuo ugušit partizane
ali planove mu pokvarila pojava jedne Ane

Za vrijeme toga kratkog rata
Ana ga je odvela u sobu i zaključala vrata

Kada je pobuna bila spremna da prođe
Miro je svojoj kući i Šarenki trebao da pođe

Kada je Ani rekao zbogom
ona je zaplakala i zavapila "Volim te Miro, povedi me sa sobom"

Ali Miro je nije odveo kod bika u štalu
poveo ju je u kuću pravu

Šarenku, štalu i planove o malima je zaboravio
s novom ženom u kućici na planini je boravio

Ana mu je dala male
tako se Miro više nikad nije sjetio ni Šarenke ni štale

- Pjesma nastala 2005. u studentskom domu... Postala je poznata diljem Zagreba...napisana je za mog cimera :-)

//tko je mile

Mozda malo liči na pile,
ali ipak je to naš Ferovac Mile.

//ljubav na prvi pogled

U jednom tmurnom danu
učinilo mu se da je vidio svjetlo na ekranu

Htio je odmah da prereže vene
uplašio se te plave sjene

Noge su mu se počele da klimaju
sva sreća da ne FERU rukohvate imaju

Sva ova idila je prošla
kada je ona kraj njega prošla

//upoznavanje

Za odlazak na faks dobio je inspiraciju
ta žena mu je pružila veliku motivaciju

Htio je samo nju da vidi
bilo ga briga što ljudi toliko pričaju o plavušama i SIDI

Blagojko mu rekao da ju upoznati može
mile je vikao Hvala ti Bože

Vidio je da mu ona ruku pruža
zacrvenio se kao ruža

Želio ju je jutrima buditi
nocima i nocima ljubiti

Ljudi su pomislili da je mile poludio
ali on se samo do jaja zaljubio

//ništa od ljubavi

Ništa ga nije moglo da  pokoleba
znao je da Dijanu za život treba

Rekao joj je uzmi mene
pusti da ti život uz mene krene

jedino uz tebe vrijedim
želim uz tebe da posjedim

sebe ti prepuštam
iako ne znam u što se upuštam

Ali Dijana nije u Mili vidjela svoj smisao
nesretni Blagojko joj je bio jedina misao

Mile je tada  doživio živčani slom
nije znao otići ni u studentski sava dom

Bez nje mu život ne stoji
bolje da ne postoji

//u kasnim godinama milinog života

Dijana mu ljubav iz studenskog doba
voljet ce je sve do groba

Kada na slici pogleda njene oči
mali mu odmah skoči

Ali jebiga, ona nije htjela po njemu da skače
pa ga srce svakim danom boli sve jače

Teško je živjet uz takvu ljubavnu bol,
grize ga kao morska sol

I tako Mile na ogledalu danima promatra sebe
celava glava mu govori koliko voli Dijana tebe

Jedino je za Dijanu živio
Jedino se njenom tjelu divio

Danas sam svoje gaće suši
ljubav zaboravlja tako da marihuanu puši

Šeta po hladnoći
plače u svojoj samoći

Nitko je nikad voljeti neće kao što je voli on!

...Pjesmica sa foruma www.TAKOdobra.com . Govori o ljubavima Tete Š

Opak je to bio dečko zvan Mane
teti š u srce uspio da stane

Makar joj srce malo što se muškog roda tiče
naša teta s Maneta poglede ne miče

Ispod kože zavukao joj se skroz
kao nekad jugoslovenima Josip Tito Broz

Al kako svemu dođe kraj
tako je i njima odzvonilo znaj

Našla je teta novo meso
umiljatog kao mali peso

Baxzy galeb to je faca
sad njega želi tetina maca

ljubav nova na naš forum stiže
slatki su kao dva zrna riže

...samo za nju koja nije tu, a ona zna koja je ta

Bila jednom slatka plava mala
poljupce mi nikad nije slala

zato sam ja uvijek tužan bio
jesti i piti nisam tio

nisam izdržao dugo bez hrane
pa mi je srce odlučilo da stane

bez srca više živjeti ne mogu
pa putujem ka svom Bogu

kad sam u školu išao to su bili dani
svi profesori su kao sol bili slani
teške zadatke mi prodavali
svaki dan jedinice u imenik davali

bolio mene kurac za ocjene loše
"srce mi je kamen" pjevao onu od Toše
samo za lijepim curama letio
maštao da sam svakoj pod suknjicu sletio

Jebeš školu bio mi je moto
igrao kladionicu i lotto
pare u casinu gubio
prema propasti dubio

tako sam i završio
nikad srednju nisam svršio
danas u Filipovcu kopam kanale
nema više vremena za uživanje i šale

O proljeću razvijene su predivne priče
Nakon hladne zime novi život se budi
Al' mene to se nimalo ne tiče
Moje srce za ničim ne žudi

Zašto dan i noć traju isto
odjebite od mene šarena proljetna svjetla
u mraku ja živim to je moje misto
ubit ću onog kukurikavog jutarnjeg pijetla

Boli me kurac za to leptirno doba
kada cvjetovi stidno izviru glave
Jebe mi se što je došla proljetna moda
što iz suncem obasjane zemlje niću trave

Briga me što djevojke proljetne suknjice nose
i što ptičice o ljubavi balade pjevaju
Mrzim vjeverice koje po šumi trče bose
nek' se jebu svi koji o proljeću zijevaju